..otisci srca..

Niti more nije slano, kao s tvojih usana riječ
zadnje niti lako kidam, šta me vežu za tebe
Zašto gubiš svoje vrijeme i brojiš moje pogreške
Zar se briše sve što vrijedi i pamti samo najgore!?
I da sam tvoj čovjek ja i da si za me stvorena
Da sam ovo da sam ono…
Kasno je za to, nikad neću znati što je bolje za mene
Tvoje tužba moja krivnja strog sudac ne prašta
a bi li kazna teža bila, da si moja presuda...

Klapa Cambi

Prospi riječi ako te to liječi,
shvatit ću to, za mene ne brini.

Priznaj kraj sebi i meni olakšaj,
shvatit ću to, evo već ti praštam.

Do kraja dana otić' ćeš,
nekom 'ko na ljubav
nema više prava.

Do kraja dana sve dobit će,
netko 'ko za ljubav
prst ne pomiče.

Nina & Massimo

Mislila sam da poznajem ljude
oči nikad ne lažu,
izgledalo je tako stvarno
neke riječi ostaju...
Tako sam umorna
umorna od same sebe,
želila bih da si opet ovdje
da se stisnem pored tebe...

Ponekad mi tako dođe da te nazovem
iako ne znam ni gdje si
ni s kim si, ni koji ti je novi broj.
Ne bi te dirala, samo bi te gledala
samo bi slušala kako se smiješ...

Ostani s njom ako si sretan,
ostani s njom nije mi stalo,
ostani s njom al ipak mi reci
da li si me volio barem malo...


Parni valjak

Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: "Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć."

Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića. Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.

U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Nato prolaznik odgovori: "Nisam napisao neistinu - samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", nasmiješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: "Danas je proljeće .... a ja ga ne mogu vidjeti".

Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje.

Tražim previše od ovih rima, od riječi što ne prilaze kao uplašena jata riba.
Tražim previše od ovih žica da ti svaka nota pristaje i da ima tvoje crte lica, da tvoja je.
I uvijek ću te voljeti i gorjeti, od prvog trena za tobom žeđam...

Tražim previše od tebe, da me tvoje usne pomlade i da ljubav tvoja nema stida, nema predaje.
Tražim previše od ovih žica da ti svaka nota pristaje i da priča ova nema krivca, nema izdaje.
Uvijek ću te voljeti i gorjeti, od prvog trena za tobom žeđam...

Kako napraviš da nisam obična? I da me ne vidiš sa gore strane?
I kako napraviš kad ti nisam obična? Koliko uzimam, a koliko dajem?
Tražim previše od tebe... I uvijek ću te voljeti i gorjeti, od prvog trena za tobom žeđam...

Za tobom...
Za tobom
Za tobom...
Žeđam

Međunarodni dan socijalnog rada proglasili su Ujedinjeni narodi i slavi se trećeg utorka u ožujku. Ove godine obilježava se pod motom "Učinimo zajedno ljudska prava dostupnima". Cilj akcije je promicanje prava korisnika, informiranje i senzibiliziranje javnosti za socijalne probleme, sustav socijalne skrbi, ulozi djelatnosti socijalnog rada i poboljšanju kvalitete života u zajednici.
Ovo je dan tijekom kojeg socijalni radnici obilježavaju svoje aktivnosti i na ovaj se način žele približiti ljudima, a posebice korisnicima socijalnih usluga. Socijalni radnici obnašaju vrlo značajnu ulogu u našem društvu, a moderno društvo pokazuje sve veću potrebu za volonterskim radom kao i institucijalnim radom.
Cijelo društvo trebalo bi pokušati biti što više okrenuto socijalnom radu kako bi pomogli potrebitima jer kako kaže stara izreka "društvo je uređeno koliko ima osjećaja za potrebe svojih ugroženih članova."

Svim socijalnim radnicima i volonterima puno uspjeha u promicanju prava korisnika i informiranja javnosti o ulozi djelatnosti socijalnog rada u unapređenju kvalitete života u zajednici!

Zatvorila san škure, dok buri zadnje ure ova noć
ka ruzinava špina u kojoj vode nima život moj.
Još san juta na sebe i još mi dušu grebe, nisan znala zaboravit te
Zapetlja me život, ne mogu se odvezat od tebe.
Svu san voju stukla, jeli vridi ova muka zbog tebe, pitan se...
Svu san voju stukla zbog tebe,
jedva se živa izvukla zbog tebe, zbog tebe...

Mladost je pobigla, a još ruke nisan digla od tebe
krivu kartu san povukla, svu san voju stukla zbog tebe,
jedva se živa izvukla zbog tebe, zbog tebe...

Klapa Cambi

Ma kog me Boga za tebe pitaju
spuštam glavu, brišem finu prašinu
i rijetke ptice pjevajući umiru,
a napolju hladne kiše padaju.

Ma kog me Boga za tebe pitaju
u sebi molim da me suze ne izdaju
i strašno mrzim Romea i Juliju
sve mi stvari smrde sad na prevaru.

Napolju hladne kiše padaju..

Ma kog me boga za tebe pitaju
i suze mi na oči tjeraju
i strašno mrzim Romea i Juliju
sve mi stvari smrde sada na prevaru.

Napolju hladne kiše padaju...

Prljavo kazalište

Jedan je dječačić upitao svoju majku:”Zašto plačeš?” “Zato što sam žena” - odgovorila mu je majka. “Ne razumijem” – rekao je dječak. Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikad i nećeš” Kasnije je upitao oca: “Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?” “Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što je tata znao reći. Dječak je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Na koncu je upitao Boga: “Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”

Bog odgovori: “Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korišćenje kad god joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."

Tebi je lako jer ti imaš mene
A šta sam zato dobila?
Na kraju ćes me ostaviti
e to bi i blesav vidio.

Poneka ljubav možda vrijedi bola
moja i tvoja više ne
jer ti si samo trag u pijesku
gorka brazda koja nestane.

Danas otvaram oči
nakon svih ovih godina
niti ja voljeh tebe
nit' si ti mene volio
samo stara navika je ostala...

Bijelo dugme

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga. „Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek. „Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen.“ Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka. „Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli.“
Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška. „Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“

Moj si bio, grlio me kao dijete
a sad, od mene oči sakrivaš,
tuđi si, više nemam ja na tebe pravo
tuđi si, sve je propalo...
Što dala sam ti ja, baš kao kula karata?

Dal' si sretniji što ti druga usne ljubi
il' nesretniji što ona se na mom mjestu budi
nisam Bog zna šta, al' tako sam te ludo volila.

Dal' si sretniji tamo daleko od mene
il' nesretniji kad zabole te uspomene
nisam Bog zna šta, al'jednom sam te ludo volila.

Otkud ti, kojim dobrom tu na pragu mome
milja prešla sam milione.
Ljubila sam te k'o da nijednog nisam imala na svijetu
a spalilo si me, pretvorio u dim...

/Toše P./

Trebao je to biti pravi primjer simbioze. Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću? Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta? Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću..... Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....

S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći. Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....

Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.

I srce je poput zida. Ono traži svoje prijatelje. Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....

Od vremena tog
bez dodira tvog
za tren su prošla ljeta i zime
tvoje su lice isprale kiše
tvoje su riječi sve tiše i tiše.

Kad pogledam sebi, ravno u oči
shvatim da živim u gorkoj samoći
ljubav sad ima, kameno lice
ja razmišljam, jesam li još uvijek mlada
oblaci teški, kad bi bar htjeli, nestat na čas.

Ja razmišljam sad jesam li još uvijek mlada
oblaci teški, kad bi bar htjeli nestat na čas...
Zar više nema nas?

/Massimo & Neno Belan/

Sad kad te nema, sad kad nisi više tu
tek sada znam koliko si mi značila.
Ti si bila na mojoj strani, samo ti
kad mi je bilo najljepše i kad mi je bilo najteže.
Ti si bila ovdje, na mome ramenu
moj vjerni anđeo čuvar u dobru i u zlu.
Hvala ti i oprosti za sve...

Znam da je kasno i znam da se vrijeme vratit ne može,
ali želim da znaš, sad bi mnoge stvari promjenila
jer samo ti si bila uz mene dok sam padala.
Samo ti si bila tamo,
tamo, kad sam plakala.
Hvala ti...

Utjehu za teških dana,
Osmijehe kad te spopada tuga,
Duge da slijediš oblake,
Smijeh da ljubi tvoje usne,
Zalaske sunca da ugriju tvoje srce,
Nježne zagrljaje kad duh ti klone.
Prijateljstva da razvedre tvoje postojanje,
Ljepotu za tvoje oči,
Povjerenje kad sumnjaš,
Vjeru da možeš vjerovati,
Hrabrost da upoznaš sebe,
Strpljivost da prihvatiš istinu,
I ljubav da upotpuni tvoj život.

Sretna vam svima Nova godina!

Čudo je cvijet, svijet je čudo i oko što ga vidi. Kako iz obamrlog stabla izlazi zeleni list? Kako iz naoko suhe šibe izbija cvijet? Kako stablo gleda s tisuću (cvjetnih) očiju? Znam kako.

Zato sklapam ruke. Gledaš me očima rascvalim u krošnjama. Diraš me grozdovima glicinija pod kojima se sagibam na stubama. Zoveš me granama kao rukama. Pričaš mi priču o životu koji kao da je umro a sad je, gle, živ. Šumom krošnje mi pričaš obećanje o cvatu mojih (ugaslih) očiju o buđenju mojih kostiju o zimi koja nije vječna. Pod mojim prozorom snivaju modroljubičaste glicinije. Kad ujutro niz stube sletim taknut će mi rame. Znam tko.

Jučer su me tvoje ruke dotakle i na krilima vjetra samo nekim čudom spasile. Znam tko... jer ja vjerujem u čuda, ja vjerujem u anđele...

Ispod moga pramca
Jutro zapleteno u dubinama
Kao lice stranca
Naboralo se more u daljinama

Kao tempera
Kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje
Otkad me ne voliš

Kada krenu zime
I nakupe se alge na koritu
I na moje ime
U zaboravu tvome duboku

Tempera, kiša nebo oboji,
Takve je boje srce moje
Otkad me ne voliš...

Gibonni

"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.

Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li usitinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

Oriah Mountain Dreamer

"Dok težimo biti najbolji što možemo, čeznemo i katkad otkrivamo smisao i povezanost sa samim sobom i onim što je veće od nas. Istodobno nas izluđuju neuredne kupaonice, prometni zastoji i zagorjeli prepečenac. Ne zanima me duhovnost koja ne može obuhvatiti moju ljudskost...

Iza svakodnevnih iskušenja kriju se teži paradoksi, pojave koje um nemože pomiriti, ali, ako želimo živjeti ispunjenije, u srcu moramo zadržati: istinsku premorenost i radikalnu nadu; razbijena uvjerenja i nepopustljivu vjeru; naizgled kontradiktoru čežnju za osobnom slobodom i svjesnu predanost drugima, čežnju za samoćom i intimom, sposobnost da jednostavno budemo u svijetu i potrebu da promijenimo ono što znamo da nije dobro u načinu kako živimo...

Odbijemo li dotaknuti srž tuge ili zbunjenosti sami u sebi ili u drugima, ne možemo razviti spospobnost da budemo potpuno prisutni u trenucima radosti i ekstaze. Ali, budemo li podjednako otvoreni i za tugu i za radost, moći ćemo proširiti svoje srce tako da u njega primimo i sebe i svijet..."

Oriah Mountain Dreamer

Međunarodni dan volontera, 5. prosinca, proglasili su Ujedinjeni narodi 1985. godine. Od tada vlade, UN i organizacije civilnog društva provode individualne i zajedničke akcije s ciljem obilježavanja tog dana. Povodom Međunarodnog dana volontera i ove se godine organiziraju različite aktivnosti i događanja putem kojih se građane želi informirati, upoznati, ali i potaknuti na uključivanje u aktivnosti i inicijative u zajednici koje doprinose općem dobru. Jedna od ključnih značajki volontera je njihovo uvjerenje da globalno počinje s lokalnim, zato je i većina njihovih akcija usmjerena prema zajednicama i društvu u kojem žive.

Drage volonterke i volonteri, sretan vam Međunarodni dan volontera i hvala vam što poklanjate svoje vrijeme, vještine i entuzijazam zajednici te svojim velikim srcem i plemenitim djelima svakodnevno gradite zdraviji, humaniji i sretniji svijet!

"Tražila sam Snagu . . . i Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražila sam Mudrost . . . i Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražila sam Bogatstvo . . . i Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražila sam Hrabrost . . . i Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.
Tražila sam Ljubav . . . i Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražila sam Usluge . . . i Bog mi je dao Prilike.
Nisam dobila ništa od onog što sam tražila . . . ali dobila sam sve što mi je trebalo."

Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo... S druge strane kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozi iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka ljepša, cjenjenija i korisnija. Oko posjetitelja zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutku vrta. Sagnuo se i upitao ga: "Zašto se ti ne žališ kao svi ostali?"

Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da i ja donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me takvim i stvorio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao."

U modroj zori ne zovi mi ime, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

Nek naše usne ostanu nijeme, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

I bas nas briga što znače riječi, prolaze sjene
prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi.

Pričaj mi, pričaj mi, sjene šute hladne
pričaj mi o ljubavi...

Neno B.

- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.
- Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac.
- Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
- Pa, jest! - odgovori čovjek.
- Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…

"Ne postoje velike stvari,već samo male stvari učinjene s mnogo ljubavi."

Još i danas sve me na njega sjeti dok se nadam da doći će na vrata,
i kao što mati znala mi je reći Bog je dao srce mu od zlata.

Otišao je otac moj polako, otišao je stazom što vijuga
pratile ga neke stare pjesme sve do rijeke kojom teče tuga.

Otišao je pjetli kad se bude kao da u šetnju nekud kreće
otišao je s mirisima jutra, da l' je znao da se vratit neće.

Rasulo se jutro preko mora, sve je tu a njega nema više
tuga ušla je u naša srca i k'o da su pjesme sada tiše...

/Mom ocu u spomen/

Umirući uhvati ruku liječnika: Tako se bojim smrti! Možete li mi reći, doktore, što me čeka nakon smrti? Kako izgleda na drugoj strani? - Ja to ne znam. Odgovori liječnik. - Ne znate to? Promrmlja umirući. Umjesto bilo kakvog odgovora liječnik otvori vrata prema hodniku. U bolesničku sobu uleti veliki crni pas i radosno skoči na liječnika želeći pokazati kako se raduje što ponovo vidi svoga gospodara.

Sad se liječnik okrene bolesniku i reče: - Vidite li kako se pas ponaša? Još nikada nije bio u ovoj prostoriji i ne poznaje nikog ovdje. Ali on je znao da je njegov gospodar s druge strane vrata i zato je tako radosno skočio u sobu čim su se vrata otvorila. Vidite, ni ja ne znam ništa pobliže o tome što nas čeka poslije smrti, ali meni je dovoljno znati da je na drugoj strani moj Gospodar i Učitelj. Stoga ću ja, kada se jednog dana otvore vrata, ući s velikom radošću.

Bio je sunčan dan. Najsunčaniji od svih koje znam.
Na livadi stado ovaca bez pastira.
Cesta kojom idem duga je, a krajolik nepoznat i u isto vrijeme prekrasan.
Put se odjednom suzio. Stala sam pod krošnje stabala koje su izgledale poput zelena kišobrana.
Malo dalje mala kućica od opeke, vrlo mala, takva da se jedan čovjek ne može uspraviti.
Ušla sam unutra i dugačkim, strmim stepenicama spuštala se u tamu i hladnoću.
Odjednom jedan hodnik, pa drugi i, njih, možda pola milijuna.
Nakon prolaska jednim dugim hodnikom, poznata lica i anđeoska pjesma, koju su,
kažu čuli oni koji su stajali ispod krošnje.

Zašto čovjekovo srce kuca? – upita dijete svojega anđela.
To Bog prolazi kroz njega i kroz ovaj svijet – reče mu anđeo. – Dječja srca kucaju brže, jer kroz njih Bog radosno trči. Kroz srca starijih ljudi prolazi polako, jer u njima ima mnogo boli pa pazi da gdje pogrešno ne stane i ne pozlijedi ih. Kroz srca odraslih ljudi prolazi kao kroz neki nepoznati grad u kojem ima mnogo ulica koje nikamo ne vode.
Kako kroz njih ljudi nađu put? – zabrine se dijete.
Bog se uvijek brine da oko njih bude dovoljno djece i starijih, kako ne bi zalutali.
A imaš li ti srce? – primakne se dijete bliže.
Anđeo se blago nasmiješi. Ja sam put – reče – po kojemu Božji koraci odzvanjaju dovoljno glasno da bi ih ti mogao čuti i poći za njima.

Dan kao san, jutro puno mirisa
duša prepuna, a ti ne znaš gdje pripadaš...
Ma stisni zube, digni se, kreni,
i tuga je za ljude, budi hrabar,
dotakni nebo, umiri se, osjećaj...

Kladim se u sve da poslije kiše dolazi sunce
kladim se u sve da bit će puno bolje neg' juče
vjeruj mi da te svaki pad još jačim čini
umiri se, osjećaj...

Pusti srce da vodi te gdje ne smiješ sam
ne boj se nikoga tvoja duša put već zna...
Ma zgrabi život, ne daj da ode,
bez smijeha dan ne vrijedi
daj najbolje od sebe što mozeš
umiri se, osjećaj...

Nina

2. Listopad: Sv. Anđeli čuvari - "Oni svojom nevidljivom prisutnošću prate naše unaprijed odbrojane dane vrtuljka koji se zove život. Svojom nježnošću i nečujnošću neprimjetno vraćaju osmijeh našim umornim licima. Blago poput snježnih pahulja u tihim zimskim noćima spuštaju se na naše izranjene duše, podajući im uvijek nove snage i cijeleći i najteže rane. Kad poželimo poći krivim putem, oni nas blago usmjeravaju na pravi. I kad nas nitko ne čuje, oni nam svojim blagim šaptom kazuju da nismo sami. Oni nas tako tajnovito i čudesno šalju jedne drugima, baš onda kad je potrebno. Oni odzvanjaju u glazbi, plaču u kišama, spavaju u snjegovima i bdiju nad nama na nebesima. Oni nas s radošću dočekuju od prvoga dana, kada plačem najavimo svoj dolazak i bodre nas na našim zemaljskim stazama. Anđeli su najsjajnije svjetlo u najmračnijoj noći, oni su najljepši Božji glas na zemlji."

»Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka.«

„Ljudi moraju znati kako u ovom teatru što se zove čovječji život, samo je Bogu i anđelima dozvoljeno gledateljima biti.“

Uzmi osmijeh i daruj ga onome tko ga nikad nije imao.
Uzmi zraku sunca i učini da odleti onamo gdje vlada noć.
Otkrij izvor i okupaj onoga tko živi u blatu.
Uzmi suzu i položi je na lice onoga tko nikad nije plakao.
Uzmi hrabrost i stavi je u dušu onoga tko se ne smije boriti.
Otkrij život i pripovijedaj o njemu onome tko ga ne može shvatiti.
Uzmi nadu i živi u njezinu svjetlu.
Uzmi dobrotu i daruj je onome tko ne zna darivati.
Otkrij ljubav i pokaži je čitavom svijetu.